OBILJEŽAVANJE 130. OBLJETNICE ŠKOLE 

Poštovani i uvaženi gosti, poštovani roditelji, učenici i djelatnici Osnovne škole „Braća Seljan“, velika mi je čast i zadovoljstvo pozdraviti vas na ovaj, za nas, i te kako bitan i značajan dan. Dan u kojem naša škola obilježava 130 godina svojeg postojanja. Ovom prilikom posebno bih pozdravila drage nam goste i zahvalila im na njihovom dolasku;

- dožupanicu Karlovačke županije gospođu Vesnu Hajsan Dolina

-bivšeg dugogodišnjeg ravnatelja Miroslava Šipeka

Također pozdravljam sve pročelnicu i predstavnike Grada Karlovca i Karlovačke županije te

 kolege ravnatelje karlovačkih osnovnih škola.

Na kraju pozdravljam i naše drage umirovljenike koji su desetljećima oblikovali i odgajali generacije učenika. Svojim ste ih predanim radom izveli na pravi životni put i stvorili od njih zrele i odgovorne osobe. Na svom vam predanom radu i trudu -  hvala!

   Osnovna škola „Braća Seljan“ svoj je razvojni put započela davne 1893. godine. Osnovana kao Viša djevojačka škola za cilj je imala obrazovati i odgajati djevojke sve do 1946.  kada prima dječake. Otad do danas mnogo je vremena prošlo; naše su zgrade, prvo ona u Vladimira Nazora 1, a potom ona u Domobranskoj 2, na promjene gledale mirno i s dignitetom.

   Svašta se odvijalo u tim zgradama: dječja igra, smijeh, plač,  loptanje, zadaće koje se pišu u posljednji trenutak, prve ljubavi i sramežljivi pogledi.

Godinama su ispraćale generacije djece koja su postajali ljudi, roditelji, djedovi i bake.

Stajala je naša škola uvijek postojano i mirno i  pozivala generacije i generacije učenika na nebrojene školske sate. Uvijek se veselila najmlađima, prvašićima koji su preplašenim i nesigurnim koracima hodali njezinim ulaštenim hodnicima.

 Uvijek se radovala i osmašima koje je po posljednji put pozdravljala na svojim hodnicima. Mladim ljudima spremnima da svoju životnu barku otisnu na nemirno more života.

  Preživjela je Austro-Ugarsko Carstvo, Kraljevinu Jugoslaviju, 1. i 2. svjetski rat, podnosila je i udarce i ozlijede Domovinskoga rata kada je pretrpjela znatna oštećenja.

   Mijenjali su joj ime. Prvotno smo je nazvali Višom djevojačkom školom, potom Centar grada, Osnovnom školom Ivo Lola Ribar, Ivan Mažuranić i napokon – Osnovnom školom „Braća Seljan“.

Svojim imenom, braća Seljan, odaje priznanje velikim hrvatskim, a moram ovdje posebno naglasiti – karlovačkim – istraživačima: Stjepanu i Mirku Seljanu. Kao što su se oni otisnuli u daleke i nepoznate svjetove afričkoga kontinenta, tako se i naša škola otiskuje u svjetove obrazovanja.

Danas, kad smo već duboko zakoračili u novi milenij, škola već treću godinu djeluje u jednoj smjeni. Svakoga jutra pozdravlja 314 učenika i 50 djelatnika. Svakoga jutra pruža 314 osmijeha i novih nada za mlade ljude.

Ona nije samo zgrada u kojoj se izvodi redoviti odgojno-obrazovni proces, ona je daleko više od toga. Od 1994. u njenim prostorijama djeluje Galerija Leptir nastala na inicijativu bivšega dugogodišnjeg ravnatelja g. Miroslava Šipeka. Ona je prostor u kojoj svoje radove izlažu učenici karlovačkih osnovnih škola.

Od 2005. jedina je škola Republike Hrvatske koja izdaje svoj mjesečnik. Njegovo ime vrlo je popularno među svima nama: SMS. SMS nije samo kratica za tekstualne poruke na mobilnim uređajima, to su i inicijali njenih Stjepana i Mirka Seljana. Mjesečnim kontinuiranim izlaženjem pokušava popratiti tolike događaje koji bi zasigurno ostali zaboravljeni u vrtlogu vremena. Od 2019. jedina je županijska škola u kojoj se izvodi model C Njegovanja albanskog jezika i kulture.

Za potpuni  rad nedostaje nam jedino dvorana za tjelesnu i zdravstvenu kulturu koju smo, nažalost, izgubili 1959. zbog gradnje stambene zgrade u Nazorovoj ulici. Nadamo se kako će se u bližoj budućnosti izgraditi dvorana u dvorištu škole kao bismo svim učenicima pružili nastavu tjelesne i zdravstvene kulture kako i dolikuje.

   U svojoj smo prošlosti bili dobri domaćini svima onima kojima je bilo potrebno: Osnovnoj školi Turanj u vrijeme Domovinskoga rata, Mješovitoj industrijsko-obrtničkoj školi dok nisu dobili odgovarajući prostor zahvaljujući gradu Karlovcu i Karlovačkoj županiji, Glazbenoj školi koja svoju nastavu izvodi na drugome katu zgrade  u Domobranskoj ulici, Matici iseljenika Republike Hrvatske.

   Citirala bih nepoznatog autora čije riječi izražavaju moje misli:

 Škola je moj drugi dom, a  učeničke dogodovštine i nepodopštine moja svakodnevica. Volim svoj posao, iako priznajem, veselim se svakome petku. Vjerujte mi, biti suputnik mladom čovjeku na njegovom obrazovnom putovanju divan je osjećaj. Odgovornost je velika, ali je zadovoljstvo neizmjerno veće. Možda se na prvi pogled ne čini, ali i ja, baš poput svojih učenika, svaki dan naučim nešto novo. Učenici su moji učitelji.

  Na kraju mogu samo reći svim djelatnicima: Hvala vam svima koji svojim ustrajnim i predanim radom radite na obrazovanju budućih generacija. Hvala vam na strpljenju, hrabrosti i neiscrpnom izvoru snage. Hvala vam što ste tu za svakog našeg učenika.

 A vama, dragi učenici, poručujem; obrazovanje je univerzalni ključ svijeta, putovnica slobode.

Poštujte vaše roditelje i učitelje, znaju daleko više odgovora od Googlea, i bit će ovdje i kad se istroši baterija na vašim mobilnim telefonima. Ovdje smo radi vas baš kao što ćete i vi uskoro biti za generacije koje dolaze.

Hvala svima!

Karlovac,18.5.2023.

Ravnateljica škole Jasmina Budinski, dipl.uč.

Prije 120 godina, 4. listopada, tadašnji je ravnatelj Više djevojačke škole, Vjekosla

Dominiković,  nakon mise održane u crkvi Presvete Trojice, u pratnji profesorica i učenica, nogom kročio u novoizgrađenu zgradu u tadašnjoj Senjskoj ulici (danas nama poznatoj kao Ulici Vladimira Nazora). Bila je to zgrada koja je nakon nekoliko godina gorljivih i žučnih rasprava u Gradskome magistratu izgrađena na lokalitetu nekadašnjega sajmišta i koja će postati pretečom naše današnje škole – Osnovne škole „Braća Seljan“. Toga dana,   na Dan sv. Franje,   na rođendan cara Franje Josipa I., mogu samo zamisliti koja ga je sreća ispunjavala dok je promatrao novu školu izgrađenu prema najmodrenijim pedagoškim standardima i dok je gledao djevojke okupljene na stubištu podno kojeg su se vijorile hrvatske zastave i pjevale hrvatske pjesme.

On i ja,    iako udaljeni 120 godina,   iako se nikad nismo upoznali, imamo isti zadatak: pozdraviti vas i reći koliko smo sretni i ponosni da smo ravnatelji središnje škole grada Karlovca.

Povijest zgrade u kojoj se danas održava nastava Osnovne škole „Braća Seljan“ duga je i satkana od brojnih povijesnih događaja, ličnosti i učenika koji su u njoj ostavili svoj trag.

Utemeljena i izgrađena za potrebe Više djevojačke škole, po nastavnome planu i programu koji se nije mnogo mijenjao čitav niz godina, djelovat će do prvoga velikog događaja: početka Prvoga svjetskog rata. Ni ratne godine, razaranja i stradanja nisu mogla omesti nastavu i djevojčice koje su svakodnevno spremno dolazile upijati nova znanja i spoznaje koje su im prenosile njihove marljive i vrijedne učiteljice.

Nastava je  prvi puta  prekinuta tek početkom Drugoga svjetskog rata, 10. travnja, kad Nijemci ulaze u grad i kad Karlovac postaje dijelom Nezavisne Države Hrvatske. Dječji će smijeh biti zamijenjen udarcima vojnih čizama jer zgradu zaposjedaju Talijani pa će se nastava Više djevojačke škole odvijati tajno, u ranim jutarnjim i kasnim večernjim satima na nekoliko lokaliteta.     Završetak rata označio je i povratak zgrade u okrilje školstva pa će već 1946. biti utemeljena Osnovna škola Centar grada koja se smatra pravnim nasljednikom bivše Više djevojačke škole.    Novost će biti i uvođenje miješanih muško-ženskih razreda. Razdoblje 1949. – 1990. zgrada će nositi ime OŠ Ivo Lola Ribar po poznatome partizanu karlovačkoga kraja u čiji će Vukmanić, selo u kojem provodi najranije dane djetinjstva, odlaziti generacije naših učenika.

Nastava će biti prekinuta još jednim ratom i nemilim događajem, 4. listopada, baš na sam dan svečanog otvorenja zgrade, dogodit će se prvi napad na grad Karlovac od strane bivše JNA i paravojnih srpskih snaga. Dotad je već škola promijenila ime iz Ivo Lola Ribar u Ivan Mažuranić, no pod tim će nazivom djelovati samo godinu dana. Zanimljiva je i činjenica da su 1991. u zgradi djelovale dvije škole: OŠ Ivan Mažuranić i OŠ „Braća Seljan“.  Od školske godine 1992./1993. u zgradi bivše Više djevojačke škole djeluje OŠ „Braća Seljan“ sve do današnjih dana!

         Sama je škola oduvijek nastojala odati počast gradu baš na isti način kao što je i grad nastojao odati počast samoj školi, prvotno noseći imena velikih ličnosti koji su obilježili bližu i dalju povijest grada Karlovca: Ivana Mažuranića i Ive Lola Ribara. Do naziva „Braća Seljan“ došlo se s istim ciljem: želeći odati počast izuzetno važnim, ali premalo poznatim istraživačima Afrike i Južne Amerike: Stevi i Mirku Seljanu. Baš kao što su oni njegovali istraživački duh prema egzotičnim i neotkrivenim predjelima svijeta, tako i mi nastojimo slijediti njihov duh istražujući i otkrivajući beskonačne granice znanja.

         Život škole u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj je zahtjevan, pun različitih zbivanja, traži ljude za različita djelovanja unutar odgojno-obrazovnog procesa. Uspješno savladavamo sve prepreke,    širinom toplog srca nastojimo osigurati svakom djetetu osjećaj sigurnosti i dostojanstva. Obrazovanje učenika, kao i cjelokupna priprema za srednju školu i život nam je iznimno važna. Svjesni smo da ćemo odgajati i obrazovati mlade naraštaje ako u svakom trenutku budemo ljudi, primjer djeci koja nas gledaju i uče od nas važnost  životnih vrijednosti.

 Školu ne čine samo zidovi, klupe,    stolovi i nastavni pribor,    učitelji, učenici i ravnatelj,    školu čini sve ono po čemu se ističe i izdvaja od drugih škola,   po čemu je posebna,   po čemu se ponosi svojim imenom i djelatnicima. Baš kao i druge,     i naša škola ima svoje posebnosti, a prije svega tu bih spomenuo Galeriju Leptir i školski mjesečnik SMS. Galerija Leptir utemeljena je 16.veljače 1994. na inicijativu tadašnjega ravnatelja, odnosno …..moje malenkosti.    Poznata je po tome što je otad svake godine domaćin  likovnih susreta Karlovačke županije. Svake godine zidove naše škole ukrase djela najboljih i najdarovitijih učenika.U njoj, osim učenika, izlažu i poznati  akademski slikari.  

         Druga je posebnost školski mjesečnik SMS koji kontinuirano izlazi od 2004. Naziv je.... za nas dvostruko simboličan: …...s jedne strane to je kratica od short message service, tako uobičajenog načina komunikacije u naše suvremeno doba,….. s druge pak strane …inicijali su to Steve i Mirka Seljana. Mjesečnik prati sva važna događanja u školi koja bi inače, u vrtlogu vremena i užurbanih događaja, neminovno pali u zaborav pa tako uz spomenicu čini važan dokument novije povijesti naše škole.         

Kao i u svakoj školi, najveća su vrijednost učenici, mladi ljudi koji godinama stasaju, školuju se i postaju odrasli ljudi. Mnogi su od njih bili učenici naše škole, a bez obzira gdje se školovali i živjeli, svoju su osnovnu školu zauvijek nosili u srcu. Vodeći se za krilaticom jednog od prvih ravnatelja, Davorina Trstenjaka, Tko ima školu, ima budućnost, svi djelatnici naše škole nastoje dati budućnost sadašnjim i budućim generacijama učenika. Ovo je prilika da i svima njima zahvalim na predanom, kreativnom i nikad dovoljno naplaćenom radu……. Od srca vam hvala!

                                                               Miroslav Šipek, ravnatelj